Pred svijetom te prosim
ljepoto
i što ne diraju me toliko
kiše ni duše krštene
rubom oštre tuge
robujuć oku svevida grubog
kao plamenu drvlje
koliko me vole
ove vode divlje
uspjenjene zbilje
raskoljen pred branama
predajem se sunovratu
šumeći svakim šaptom glasa
iskrvarenog u čašu nježnosti
ja ću se tebi uzdići
do jedne noći u prosincu
kratke za uzdahe suhe
usisan u vir zabranjenih vradžbina
sanja i duboka grijeha
prosit ću te lijepa
do kraja vjerovanja
i nevjerovanja
prosit ću te
pa ako te i nema
ako ne postojiš
ja ću te stvoriti
iz bore izbrazdanog čela
da te klečeć'
pred ljudima molim
stihom prostim
budi mom tijelu okrijepa
zauvijek moja lijepa.

Duško Babić