MENI OSTAVIŠ
WITGENŠTAJNA
Nije
ti žao što si sama?
Riječi
čuvaš za prodavača voća i povrća
Mesara i bravara
Neizlječivog romantičara
Riječi ti poprimaju okus alternativne medicine
I najpraznije šupljine lako se napune sugestijama
Ako ništa onda bar utjeha
Da se izgovoreno negdje i dešava
Zar ti zbilja nije žao što si sama?
Meni daš jabuku
Meni ostaviš Witgenštajna
Eto ti, kažeš,
Traži slova u peteljkama
Traži J i A i B u mesu ugrizima
Traži malinu u kupinama
Međunarodni Monetarni Fond u Zdravim Ishranama
Ravne tabane u afričkim nogama
Savanu njuši supermarketima
Eto ti, kažeš, sva slova a ti ode sa riječima
U ribarnicu
Kod mesara i bravara
Ti
ode na sljedeću trku razgovora
Meni
ostaviš Witgenštajna
Jabuku
Nije
ti žao što si sama?
Što
te odmotavam ćutanjima
K'o
šarene tepihe proplanaka djetinjstva
Prostrem ih pa prstima nožnim tragam oprezan
Za
“plavom” isfahanskih džamija
Riječima
uvezanim do zelenog u slovima
Do
zelenog tvojim očima
Do
tamno umornog u pridjevima bačenim na tezge
U samoćama od pola kile
("Može li malo više, gospođo?!")
Više svile koracima
Manje zvuka riječima
Nešto
sitnih jabuka pod klokot kamenjima
Zar
ti zbilja nije muka od NJ u kajanjima
Kako
samo možeš odnijeti vrtlarima
LJ
u patuljcima
Kako
ga samo smiješ zaboraviti
U
ljubavi
Bez
LJ bi ljubav ostala bez patuljaka!
Ti
bez naših razgovora mojim šutnjama
Zar
ti zbilja nije žao da ostaneš sama?
Usred
neizgovorenog uzdaha
Usred
NJ u kajanjima
Usred
mene u nadanjima
Svako
sam slovo neizgovoreno i prećutano
U
tvojim pogledima dok me miluješ preko ramena
Kako samo možeš i pomisliti da si sama?
Ostaviti i mene i Witgenštajna
Kako samo možeš ne pročitati me u čekanjima
Kako smiješ i pomisliti da se tama rimuje sa sama
Zar
ne vidiš, domaćice, slijepo u riječima
Gluho
u pogledima
Kremenje
u potopima
Kako
ti nije žao tvoga glasa u mojim tišinama?
Nosi mi se s očiju kad ti ne kažem
Odnesi i to sigurno u navikama
Nosi mi se s očiju domaćice
Ponesi
bar sa sobom ovo duplo V u Witgenštajna
Ne
razumijem ga
Kadar srečam njegovo ime, se najbolj spominjam misli, da je treba o tem, česar ne moremo izreči, molčati. Všeč mi je ta ideja, da so besede alternativno zdravilne ali da se izgovorjeno materializira ... in vsakdanje besede, kako jih čuvamo za peke in mesarje, pol kile rečeš, in imaš pol kile ;))) Pesem, ki v drugem delu narašča v jezo in nezmožnost izražanja sebe v odnosu - ne z besedami, ne brez njih ... Kar stresel me je tale verz: " Kako ti nije žao tvoga glasa u mojim tišinama?" pesem, primerna za enotedensko premlevanje, seveda v tišini. Čestitke,
Ana
Ana :)
Ma dobro znamo je stara pjesma, bila je na radu u inostranstvu. Ona je nastala ovdje na Pesem.si, ako ti to nesto znaci. A znam da znaci :)
Pozdrav i vrati smajlije, virtualno raspolozenje ovisi o smajlijima. :)
;) ;)) jer puno znači ;)))
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Edin
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!