Posljednji ljudi
bit će
jednako samoživi
kao prvi
ulogorit će se
ispod mjeseca
uz visok krijes
i jesti ga pohlepno
koru po koru
do srca
gdje vrelo je zlatno
bistre vode
što će poteć'
niz plamenove
da im žeđ gasi
nebeskim znacima
i vidjet će tada
kuda krenut' treba
u zelenu maglu
gdje rijeka drijema
i ponijet će svak
što mu mrsko nije
da se nauči
ljubit iznova
ono čega
u očima nema.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!