Dugo smo tako
pišali u vjetar
prodajući transparente
s ispisanim parolama
o slobodi umiranja
za sitniš
domačicama po vežama
dok nas zima
nije spržila u hodu

ti nisi otvarala vrata
njegovala si svoje
bjelokosno tijelo
u kutu sobe
koja nikad nije
odzvanjala osmijehom
po zidovima su bile obješene
uramljene praznine
portreti lica ljudi
koje si fotografirala krišom
a koja su te uzbuđivala muškošću
nadražujući ti grudi
da bi jezikom
prostački oblizala usne
u toj fantazmagoriji

ponekad bi se vani
začulo truckanje kara s konjima
pristiglog iz daleke vukojebine
gazda je vikao
na iznemogle životinje
povlačeći svako toliko
gutljaj iz čuturice
obuhvatio nas
jednim ravnodušnim pogledom
te napokon
kao da ga ne dira
to razdiranje samoće
zadiplio u mijeh
i otišao zauvijek.

Duško Babić