Nećeš olako zavrijediti
osionu ljepotu tmine

pazite djeco: pjesnik ovdje
misli na smrt

osamu što te čeka iz daljine
kao sudac s jednim okom
u krugu prijeteće tišine

dijete: a zašto smrt ima
samo jedno oko?

a ti motriš onog ispred sebe
kako prima kaznu
za svaki neljubljeni dan
za ozebline

djeco, misli se na promrzlo srce
kad smo jebeno hladni
a ljubav nam je pred nosom

i ne znaš
što još da ponudiš
u jednačini srama
sem neopranog rublja

djeco, pjesnici su vam takvi, neuredni
Bože me sačuvaj

obješenog po stranicama
kalendara gdje svaki mjesec
nosi njeno ime

dijete: kakav je to kalendar
to je neka greška

omotano vrpcom kao dar
duši raspjevanoj u odlasku
jer si bio pjan

sve su to alkoholičari

slavom okaljan
pišući dušu kao molbu
ne znajuć
da se u riječi
pogiba jednako
pred vratima sna
imao ti ključ
koji otvara sva obećanja
ili samo slutnju
zašto ustrijeljena srna
uvijek pada
koljenima na proplanak.

eto, ni jedna srna im nije sveta

Duško Babić