Ma daj, nisam ni ja od juče, da ne znam šta valja, a šta ne, i da je pameti ne bih se sad zajebavao ovde, bio bih u misiji negde u Zapadnoj Sahari, ili u Siriji, i bolelo bi me dupe za sve, i ko šta kaže, i ko šta radi, bio bih opet gospodin major, i ne bih razmišljao ni o čemu, ni pisao gluposti…
Pišem, a ne pišem ni o čemu, namerno, da ne bih pisao o devojčici koju je ubila američka devojka-vojnik, metkom u potiljak, zato što joj je plač deteta nad mrtvom majkom, smetao da telefonira momku, negde u Ohajo ili Oregon…
Da ne bih pisao da su se te, i takve stvari događale na metar od mene, i da se i dalje događaju negde, da ne bih pisao da je TO život, a ne sranja o kojima sada pišem...
Pišem o koječemu ne misleći, i meni se gadi, umesto da vodim bataljon besprizornih, bitangi, ko zna odakle pokupljenih, koji me mrze, ali me poštuju zbog širita, zbog tri jebene zvedice, kojima mogu da naredim šta hoću, takođe ne misleći, i koji me slušaju, ne znajući da misle, ja se ovde sprdam, glumeći poeziju i pišući ni o čemu.