Nebo moje od dvoje
uvijek sam negdje tu
na korak do tebe
tebi pojem
riječi gnječene
ognjenim lepetom
ustreptalih leptira
udišem te ponizno
bez glasa
uvlačim u pluća
miris podnevne kiše
što ulicom moje duše
jauke spire
sviralom svjetlosti
to misao bježi
u melodiji krika
frekvencija se potire
ima li nas uvijek
u ljubavi
za jedan previše
sjećanjem na trenutak
u dodiru
kapi i površine
nastaje prasak
eksplozija vodene prašine
vatromet razgoljenog srca svijeta
ubija savršenom ljepotom
a mene nigdje nema
nema dječaka bosonoga
da s tobom rominja
nebo moje od utjehe
u crkvi predaka
ostaje utiha
opomenom obojena praznina
ako je nebo krov
zašto tvoja kuća
nije i moj dom...

Duško Babić