Na pragu moje kuće
netko je ostavio Svijet
u košari od zvijezda

Možeš li na tren
zamisliti to lice
djeteta Svijeta
u roju zlatnih iskrica
plaštom magličastim ogrnuto
s očima nevinim do bola
kako ga dižem
i primam u naručje
tu toplu kuglu osmijeha
što mi se uz grud privija
čista i mirisna
pa kako da te ostavim
Svijete
kad si tako mio
da mi i srce hoće
sa zvijezdama tvojim
prosuti zlatnu krv
u nebo mrklo
dok ćutim tijelom slabim
beskraja vječni plam

Na pragu moje kuće
netko je ostavio Svijet
u noći obećanja
netko gluh
i lud od ljepote.

Duško Babić