Pismo o mojoj ljubavi za tebe
ostalo je zapečaćeno
nitko ga se nije usudio otvoriti
zbog siline riječi svake
i mirisa nebrisanih suza
što prijetiše iznutra
kao kakva oluja

Otkrit ću ti jedina da pisao sam ga
u valovima strašne strasti
što me razdiraše dušom raspetom
bjeloočnicom i zjenom oka tvoga
gdje mi meso nestajaše s kostiju
gladnih susreta naših u Suncu
kad je iza nas dugo ostajao
ljeskavi trag bisernog svjetla
kao dar i zalog djeci budućoj
da rastu u srcu sličnom
tvojim sanjivim usnama
onda kad bi uzdahnula
uzeta
kao ljubav sama.

Nemoj biti daleka zbog onog što te čeka
ne uspoređuj tišine one su sve jednake
i milosti nemaju da utjelove taj šapat
kojim smo pretvarali noći u raskoš dodira
milujući tamu po obrazima da zarumeni
kao polje mladih karanfila pred smrt dana.

Voli kako znaš i koga.

U meni nema više mene
nema me dovoljno niti za vapaj.

Tvoje je samo
da zapališ moje pismo
u pjesmu.

Duško Babić