Nije se otvorilo nebo
kad si zamahnuo rukom
gospodski pripit
na pogrebu nadahnuća.

Koliko puta već zamoljen
da poeziju ostaviš na miru
omotan u crni plašt mraka
kasneći na zadnji vlak mladosti.

Ona je morala skupiti tvoje
vraški dobre stihove
i otići u uvjerenju
da je umjetnost samo mraz
boemskog proljeća.

U pet minuta između istine
i posljednjih kovanica
kojim se plaća noć na kraju
sam samcat strmoglavljen
među razbludne polutke
smišljaš epitaf
za tri hrđava čavla
pitajući se krvari li srce
i tvoje Isadore
ili te to loša noć vješa
o bludnu mjesečinu.

luciapavlovic