S rijekama teku
kopije neba

nasmijana lica
u kolapsu djetinjstva

dva obličja u kušaju
da se sljube

kao dvije splavi
od ukrštenih prstiju

ljubav je ta praznina
u koju uranja vrijeme

božja trauma
na koju se naslanja
anđeo-početnik
kao naivni ignorant

ako je želiš čuti
prvo otvori futrolu
s frulom
za gluhe note

za artistički zaborav

tamo
gdje rijeka usporava
podigni grad

nasloni se bokom
na gredu
pa pogledaj
s trijema

kuda putuje svo nebo
vodom sjajnom
u dalj...

Duško Babić