S lakoćom si se odrekla poganinu

ali on se ne odriče poganskom ognju.

Vračevi su te presvukli u pjesnikinju

da suhim riječima dozivaš kišu.

Plešeš s prašnjavim brašnom na licu;

trbuhom se savijaš nad pogačicu, čas lijevim,

čas desnim koljenom podupireš glavu

da ne klone na rebrima prošupljenu kajdanku

 i dižeš ruke, k'o da živu očerupati  hoćeš sunašca

svoga jedinu pjevicu. Preko dlanova ti nebo kipi,

curi kroz prste; gnjeteš ga tabanima dok se okrećeš

oko bivaka: pun je budžaka s požutjelim listovima

a vatra k'o vatra, začas plane i bez kresanja

i plešeš bez prestanka ne bi l' ti kapnulo s čela

il' barem s vjeđa ona među  rešetke trepavica

uhvaćena (ne)dodirom svjetla napaćena kap,

što rastapa kristale bola u nedogledu rođenja

i teče k'o ništa, k'o pjesma.

breza