Ne trebaš ti poimati
razloge
zašto bih te i kako
ljubio tamo
gdje nitko nije znao
ili jednostavno
nisi imala sreće
bez mene

možeš zvati ovo monologom
a ja ću se nasmijati
kao glumac u prizoru
bez suflera
komu je zapela
riblja kost u grlu
još u ono vrijeme
kad je Isus radio čuda
dizao mrtve
i sebe mrtvoga

ljubavi svaki je život jednočinka
pokušaj 'ajde probaj izbrojati
sve jabuke
koje je zemlja rodila
iznjedrila čak i bez
ruke baštovana
probaj zamisliti
da si ti ta zemlja
i da gledaš
kako se jabuka divlja
otkida sa grane voćke-majke
i pada cijelo jedno stoljeće
na tvoje meke grudi
i to baš
na onu crtu
koja dijeli
ovaj smušeni smiješni svijet
na dvoje

u jednom momentu
ti razumiješ sve
u tom bludu lucidnosti shvaćaš
da to nije jabuka
već da se moje lice
približava tvojim pupoljcima

  
ti trneš od uzbuđenja
jer si nespremna
na toliku silu
pritisak neminovnosti
postaješ neoprezna

ali gdje da bježiš
kad si zemlja
kad je to tvoja priroda
da uzimaš svaki plod
u sva svoja usta
u intervalima
da me progutaš
u dubinama
vrelim vrelima
vrela si zemljo ljubljena

pusti me da klonem.

Duško Babić