U mom gradu
više ne živi čovjek
koji je toliko
volio kiše
da ih je zvao
po imenu

 
najviše je zavolio onu
koja je padala danima

 
nazvao ju je Irma

 
dok mu se Irma
slijevala na usne
on joj je pričao
o stvarima
koje ljudi oko njega
ne bi razumjeli

 
o velikom sudu
i potopljenim lađama
o djeci nečujna koraka
o ranjenom vojniku
koji je još stiskao pismo
u otrgnutoj šaci

 
Irma je pažljivo slušala
dok joj nije došlo vrijeme
da presahne i utone
u dvorišno blato

 
čovjek koji je
toliko volio svoje kiše
otišao je na neku planinu
da im sutra bude bliže
kad stanu ponovo
ljubiti mu usne

 
i ispruženi dlan
izgubljene ruke.

Duško Babić