Koliko desetljeća
šutim tako
noseći luč u ruci,
onako kako se u srcu
nose rasplakane oči majke.
Nijema učim pijevu
tisuće prvih ptica
što bude
tmurne kukurijeke prosute
u mrtvim brazdama.
Strah me,
ubit ću u sebi čovjeka
osluškujući tisuće
ledenih sjena
kako putuje blistavom
ukletom prugom
u urlajućoj jeci
oslobođene očiju
olovnih od bola kao nebo
padajućih zvijezda.
Između mene i vremena
još samo riječi rosne
dozivajuć' zamagljene vidike
svu noć gorko ridaju.

luciapavlovic