Uz lulu duhana
gorčeg od tvog poimanja ljubavi
iščekujući zvono na vratima uživao si u oblicima dima
kao razvijenim zastavama laži.
Nikad ni jedna žena
čak ni ona na čije si grudi
mislio sa isuviše tuge
nije ušla i procvijetala u tebi
bezumno mirisna
započinjući i svršavajući dan.
Začaran
praznim nebom sudbine
radije si se Jesenjinovski puštao
padati tjeskobno na postelju
bestjelesno blijed
milujući oble mramorne puti
satkane od čula dovoljno
hinjenih za porciju boršča
ne pitajući tko si
ne hajući gdje si.
Iz noći u noć vječno sam
u svom letu ljubavnika
gubio si svijest o svijetu
u kojem srce postaje
golemi rumeni oblak u očima one
koja ti se kao utjeha svjetla
kružeći s mjesečinom prosutom
po golim razbludnim tijelima bez srama
između pijanstva i uzdaha
kad tišina bukne u slijepoočnicama
jednom mogla i vratiti.
