Kad iz mojih ruku iznikne - ne cvijeće, nego mahovina,

kad moji gležnjevi postanu drhtavi neposlušni baloni

a iza trbušne stijene u kamenoj duplji bude se svijalo zmijsko leglo,

kad me budu morali pomicati a ne budem imala snage da se oduprem,

razbit ću svoju staru, trošnu violinu da slomljena

ne mogne jecati u mlade, lijepe uši bez sluha.

Otrovom ću zapaliti željeznice svojega tijela, prije nego zahrđane

odvezu u pogrešnom smjeru predragu, nedužnu djecu.

Ne bih željela prouzročiti nesreću čekajući da se predaju same.

Ili pak bljesaka svjetlosti iza mreže rebara s strašnom slutnjom svršetka

neću se usuditi zaustaviti, nijema od straha, ukočena bez hrabrosti.

Kad budu moje oči uporno gledale, a ne vidjele ništa drugo nego tamu,

kad moj rastrgani mijeh bude soptao u ribnjaku nečistoće a moji

koščati prsti postanu pretvrdi da bi zgrabili čarobni štapić, injekciju,

tada, dragi prijatelji, učinite za mene ovo:  Omamite me,

do kome me opijte:  a kad u slatkom mlijeku vječnosti

utone moj zbunjeni duh i moje rasparano tijelo utopite.

Jure Drljepan (JUR)