tvoja krila lepeću tri svjetlosne godine

u promjeru; svjetlucaju se od praha

koji meteorska kopita razbijaju u zrak

dok topoću preko mliječnih putova.

krilaši lepršaju, dok ti se djeca pripijaju

na mliječne žlijezde i napajaju se.

jedno čipkasto popodne urežeš

u moje krilo i ja te prvi put upoznam, osjetim težinu

pod kojom svijet savija tvoje grudi

i iz njih guta mjesečinu.

mogu ti ponuditi svoje krilo, Amelijo,

za njega se možeš uhvatiti, ali tako se ne može

letjeti. jedan čovjek je premalo za takav raspon,

a dvojica su preteška za moj svemirski trup.

drugačiju sjenku ti mogu ponuditi, Amelijo,

onu od svijetle mjesečine. u njoj ipak nećeš vidjeti sebe

cijelu. proletjet ćeš, prebrzo za kakav

zamah zaboravljenih krila.

moje perje nije iz užarenog pepela,

niti iz razularene gline s  dolivkom vode;

sve riječi su ušaptane u želje

uz zvijezde padalice.

mogu ti ponuditi  samo jedno, Amelija.

noćas možeš konačno aterirati i preko buke

motora, preko buke ljudi, preko svemirske

buke začuti - brujanje svojih krila.

Jure Drljepan (JUR)