Kao mrtav pjesnik, ležim na pješčanoj obali dalekog mora.  

Na zatvorene kapke dopire meka svjetlost.  

Valovi toplo oblijevaju lice, ali nikoga i ništa  ne čujem.

Ne raspoznajem šum vjetra, koji nadahnjuje moje tijelo,

ne raspoznajem melodiju valova, koji me kao čedo ljuljaju,

ne raspoznajem  noć, niti dan, niti neki željeni ili neostvareni san

a, što će mi onda novi dan, kada ne znam tko sam.

.

sviće

iznad očiju

podrhtavaju

topli, odani

moji očni kapci

volim ih dok spavam

volim ih dok sanjam

volim ih dok sam

mrtva za ovaj svijet

za sve njegove vile

i automobile

otimanja i laži

volim Tebe

koja se skrivaš ispod njih

i nježno mi šapućeš

kako valovi more

kako diše vjetar

kako  se zatvaraju noći

i sviću nove zore

volim kad se smiješ

volim kad me miluješ

volim  kad me voliš

vječna nitko moga života

kojoj  po tko zna koji put

predajem na oltar

ovo polumrtvo srce

 kada opet čujem valove

kako me umivaju

i vjetar kako se vragolasto smije

i  sunčevim zrakama

kao prvi put me grije

sa smiješkom na usnama

čujem i tvoj glas dragi

 kako mi nježno dovikuje  

ustani, ustani draga

 zar ne čuješ poeziju

koju nam današnji dan snije

ustani, ustani ljubavi

volim kad se smiješ

volim kad  me miluješ

volim kad me voliš

mi moja vječnost

iz srca poručuje

vida