Nakon izbivanja dugog ponovno slazim
stranama i strunama godinâ, niz kamenjare
pustim zaraslim selima da u kosama vjetra
ponovno čitam djetinjstva spomenare

Zapadno od Sjevernjače davno nekad
u njih sam tonula, u crteže, zvuke i miris
laticâ oleandra i srca strijelom probodena
u gore i proplanke na kojima cvao je iris

I opet u svoje biće, u svoje godine dječje
vraćam sliku roditeljskog torza, visine
mu stamene kao stijena, kao kameno poprsje
ali samo oči njihove ostaše zapamćene

mada mi je kao mravu i crvu beznačajnom
tad uskraćen bio svaki sudbine oblik i odijek
puzala sam briježjem, ceste snivala beskrajne
da sebe  ispričam i svijem gnijezda kao lijek

Sada dok grobljem prelazim gotovo bestjelesna
pregažena od vreve svijeta oči mi gledaju
kako je naša životna priča zapravo živi pijesak
kako kroz naše oči oči crva oduvijek putuju

I opet u svoje biće, u svoje oči davne
vraćam sliku roditeljskog torza, visine
im  stamene  kao stijena  kamenog  poprsja
ali samo oči njihove ostaše zapamćene

mirkopopovic