( culture schock

ili otvaranje zavjesa na daljinski)
u kopolinom filmu apokalipsa sada

američki helikopteri uz vagnerovu muziku
napadaju vijetnamska sela, izgleda strašno
ali dobro, nema veze
jer uskoro se i jedni i drugi okreću
humanizmu i renesansi
i amerikanci vakciniraju vijetnamsku djecu
protiv nekih klasičnih bolesti
a njihovi očevi pošto su sabrali dojmove i mrtve
o vagneru u središtu svoga sela pišu
iskrenu i živopisnu muzičku kritiku

(koja iz blizine strašno podsjeća
na gomilu otsječenih dječjih ruku
but it s ok, whatever)
prelijepa danska volonterka
sa smiješkom na štiklama
i ravnoj hamletovoj zemlji,našim ženama
objašnjava šta je to usisivač
i moja žena da bi bolje vidjela vadi suzu
kao mušicu iz oka
woow, usisivač, viknem
i oko mene se okupe svi naši mrtvi
vade suze iz očiju kao mušice
i gledaju zajedno sa mnom

neki od njih su nekad
na nekim prozorima našim
...
i daleko od svih vijesti o ratu
otvaraju još uvijek zavjese na daljinski
ok, remote control, metafora, nema veze
u novinama svaki dan greškom
objavljuju jednu te istu vijest o mađioničaru
( i ja je sada na brzinu prepisujem)
nekome amerikancu pustolovu
koji je svoj čudesni život skončao u peruu
u nekome gorju koje se možda zove montero
tamo gdje je nekoj djevojčici pred svjetinom
izvadio zvijezdu iz kose

našli su mnogo sjajnih
predmeta u njegovom kaputu
optužili ga za krađu
i objesili
...
na trenutak sam samo zaspao u snu, rekao je
i ja sam na trenutak zaspao na nogama čitajući
novine u kojima ničega nije bilo

o suđenju
u trenutku bez jave i sna
sudac je rekao: od ličinki su ti se učinile zvijezde
i nacerena žaba na njegovom ramenu je rekla
on je starac i sporo mu se diže
neću da budem više princeza, hoću da budem princ
ti i jesi princ, rekle su i potrčale da je ljube ocvale
pjevačice na kraju svoje duge mladosti
sanjajući još jedan ogromni, čvrsti i uzdrhtali...

virtualni kres:
pustolov ih je gledao
kako se zbijaju opet u snoplje
kriv sam, rekao je, priznajem
od ličinki su mi se učinile zvijezde
...
i tako u mojim novinama svaki dan
njiše se neki nepoznati čovjek
ispod nekog drveta naopako obješen
i u grču nogama pokušava otključati nebo
( na trenutak liči na violinski ključ
i vjetar nakratko savije list kao povisilicu

iz daljine donese glazbu)
ali umro je, kažem i na ovom vrhu planine
i tako ukočen opet se njiše
kao uskličnik iz vijesti o sebi
...
i opet se budim u snu
gdje američki pustolov iz pjesama
istresa usisivač prepun ličinki i zvjezdane prašine
i govori sve te prelijepe stvari
nad svakodnevnom jarom umornog ratara
koje je našao da ne želi
uzeti sebi
i vadi zlatnu lulu iz džepa nekome starcu
nekoj umornoj ženi
na ramenu nalazi ključ
ali starac kaže da je oduvijek imao takvu
( da, jesi, kaže pustolov)
žena da je znala gdje joj je ključ
( i vjetar opet iz daljine donese glazbu

da, jesi, kaže pustolov)
i opet zaspim u snu
i u svjetini počnu se pipati starci
žene jedna drugoj stavljati ruke
i glave na ramena
kad se pustolov napokon sjeti da je židov
i u tome trenutku među njima
ugleda njihova prava lica
...
ovo je berlin, kaže hiljadu devetsto trideset i šeste
i dok američki pjesnik džesi ovens
jednu ulicu više objavljuje četiri puta
rezultat drugog svjetskog rata
ja sanjam vas i ovo gorje montero
prepoznao sam vas samo po tome
što ste ravnodušnost nad ljepotom
sačuvali i u snu
sjećam se tebe i tebe i tebe
ti si ubio moga brata za klavirom
i smijući se sretan govorio, ja ću vam odsada svirati
i plesale su na prepunom kamionu
baletanke moje sestre
kojim si odsjekao noge
ti kojemu sam i u snu našao zlatnu lulu
iz tuđih pjesama opet kradeš metafore i pretapaš
u prstenove za svoju nedužnu djecu
onako kako si nekad
iz mrtvih glava vadio zlatne zube
ti si ćutao kad su pjesnika stavljali pod cenzuru
i sada se meni svetiš
zbog svoje sramote
vjeruješ li da će ona nestati sa mnom
vjeruješ li
ako mi odsječeš glavu
da ćeš biti viši od mene, brate
kad se baciš blatom
na moju pjesmu i vriskom
da ćeš bolje vidjeti nebo
kad srušiš moju kuću
da ćeš čuti glazbu
kad utihne sve

i kad promijeniš ime moje rijeke
da ona nikada neće
plakati za mnom
...
vraćam novine kurdu
koji stoji sa mnom u redu
ispred američke ambasade
ostajem sam

kao mali palestinac i židov
zagrljen sam sa sobom
kažem nestalom kurdu, hvala ti
i on se u pustoj ulici smješka
kaže bosna

djevojčica dolazi pod vješala
i pruža ruke
iz kose mrtvog
američkog pustolova

( padaju zvijezde)



 

Mensur Ćatić