Listopad. Negdje sam otputovao
ispraćaju me osmjehnute suze
kiše u crnim vrtovima

Da mi mogu objasniti ljepotu
bistre jesenje noći, da mi mogu
izvor tuge izbistriti. Pa nisam Odisej
pomislim, ni mornar koji će se
prekasno vratiti s nečujnim šapatom
valova, sa istopljenim godinama

Vodiči mi s tisuću nevidnih ruku
otvaraju prozore: U sutra, u sutra...!
Ljubazne maske nedefiniranih lica
zatvaraju vrata, otvaraju knjige
i lukavo ukrašavaju snove. U njihovu
košmaru daleke su zemljopisne karte
kasne su ruže u vrtu što šute neizrecivo

Listopad je, izručujem sebi utjehu
da tako mora biti – sivi su dani
i zore samo valeri onoga što davno
se ljubilo (Znati plivati znači
spašavati život)

Tko zna koja je zima po redu
koji snjegovi. Radoznalo razmičem zastor
a kao da znam: samo će minuti
nježno tijelo iz rasutih dana
kad kušao sam trešnje njezinih usana

Listopad. Sjećam se... nečije oči
zastaju nad Gomilom (na putu za
Makarsku) i netko se prekrižio za molitvu
kleknuo. U letu su zastale ptice kao
list bez vjetra, kao nada, kao bol

Listopad je. Koje voće zrije. Što se
iza zavjesa desilo na putu prema
dalekim gradovima. U čiji sam
dom doputovao...

mirkopopovic