Samo krvavi list pod sivim trbuhom;

nigdje se ne vidi ulazna rana. Naše oči

njuše bijeli uzdah snijega među stablima

i tragove, što nestaju u šumi, u polutami.

Gledamo u otvorena usta, tražimo jezik iza oštrih

porumenjelih zuba, ali tamo je samo taman

zaustavljeni dah, i izraz na razmaknutom

cerekajućem licu je poput izraza ljudske jeze

ili bijesa, kao da bi se pogledali u ogledalo;

i oči, njegove oči su tuđe i kristalno čiste,

lijepe kao golo drvo u zimu, kao dječji plač,

kad pred njih dignemo mobitele i slikamo,

k'o da bi dizali vlastite slijepe oči, poput mrtvaca

što uvijek gledaju negdje drugdje

i onda posežemo za sivom kožom, oštrim zubima,

velikim šapama,  za tamnim jezikom, jer znamo

da možemo pipati samo mrtve životinje, dok vjetar

nosi vapneni prah, što ga neko posipa

po obližnjoj njivi, u naše oči;

polje je more, puno bijelih valova.

Noću sanjamo o tome, da je u našim ustima

neki drugi jezik i da njime govorimo

čudovite, nepojmljivo lijepe stvari, ne da bi ih

razumjeli,  da je naš glas tih i crven

kao šum lišća ispod snijega, dok tamo napolju

već neki drugi vuk živim, toplim jezikom zavija

u ogromni mjesec; u isti mjesec, koji smo

kao djeca na crnom, bazaltnom nebu, ležeći na

hladnom betonskom dvorištu, gledali kako se spušta

nad krhkim morima na najbliže, najniže vrhove.

breza