Tražila sam te
u rječnicima stranih riječi
na prozorima potkrovlja
na kojima nikad bio nisi.
Za vratima za kojima nikada nismo
posezali za istom posteljom.

U tišinama haustora budila iste
umorne svirače plaćajući osmijesima

onu našu pesnu gorčlivu.

Razgolićenim dojkama mamila
tvoje misli pridržavajući dlanovima
čelo ožujka teško od mirisa ljubica
sijekući ga na dvije iste polovice.

Iza vrata proljeća stvorio si se ni od čega
učeći me govoriti pjevati letjeti
pomno pospremajući otkucaje
mog zahuktalog srca u prste pjesnika.

Zanijemih pred tvojim osmijehom.
Nevinom glazbom pod jezikom
neodstranjivom iz poglavlja u kom si
stvarao svijet odvojiv od života
u kojemu sunce nema oblik
zaboravljene plutače.

luciapavlovic