Kad progutam kolac, sve drugo je

upravo smiješno lako. Vrata se sama

otvaraju. U dobre gostionice, među

dobre ljude inače ne odlazim više,

preskupo je. Tko mi može jamčiti

dobru litru? Tko mi može garantirati

da ću ujutro biti kod kuće? Nepravda

spava i neće da joj bilo tko reže bradu,

a ja radije idem u šetnju i čekam

da se smrači. Vrata se još uvijek

otvaraju i pragovi su niski. Moji

ortopedski ulošci u cipelama skaču

preko njih. Više mi nije tijesno jer znam

da me na stanici neće nitko dočekati.

Jure Drljepan (JUR)