pusti me u svoje rane.

Inače te ne mogu poviti,

ne mogu povezati,

ne mogu te odriješiti

prirasloga grijeha koji te raskraja još i sada,

poslije toliko godina. Još uvijek optužuješ sebe,

iako su ostali već zaboravili.

Oni koji su znali

već su umrli ili bar umuknuli.

Još uvijek si ona koja me umara likom tulipana,

u mene usađuješ proziran strah.

Takav, da ga ne mogu niti prihvatiti,

niti izbaciti, izgurati

van, u drugu stvarnost.

Pusti me u ožiljke.

Netko ih mora osjetiti, preživjeti,

netko se mora u njih urezati,

razmnožiti se mora i kao pijavica

očistiti gnojne rane.

Još uvijek ne možeš disati,

još uvijek nitko nije provjetrio kuhinju

u koju si legla i nikada se nisi odlučila probuditi.

Vjerojatno još sanjaš

kakva će biti tvoja nova pjesma,

gdje će imati prvi udisaj, gdje urez,

prvi šav i zadnju sponu.

Vjerojatno me sanjaš, draga S,

kad i ja sanjam tebe

a onda se susretnemo.

Pusti me v svoje rane,

jer se inače nećemo moći

razdvojiti.

Jure Drljepan (JUR)