rasukalo se
obrvom oblaka
(sivilo u drskosti
nad pjesmom)
curi inje
iz očiju neba

probada tako
svaka istina
koju ne želimo čuti
bježeći iz amfiteatra
luksuzom dotjeranih
uzoholjenja

u nesagledivosti
obične igre pitaš me
koliko sam spremna
na dalje moćno
satkana od riječi
koliko to može biti
onako od oka
postojano otrpljenje

kad se do srca stiže
perom raspuštenih ptica
dok lete uokolo
poput misli od snova
odbijajući se

atom po atom
suosjećanjem

ja još čekam
utiskujući stope
po mramoru uzalud
dovoljno osvještena
u opožarenoj slutnji
kako bih ti mogla
reći drugačije

te male riječi
koje ne čine
velika djela
u sivim nakanama
kad nam se daju
tako rijetko održane
na klimavim nogama