r... r.... ruke mama, vidi imam ruke ;)

lp

:),lp

Všeč mi je,

ker gojiš otroka v sebi.

In se igraš, s črkami, a vendarle ...

Lep dan,
 

KIA

hvala Klavdija, hvala za prelijep komentar, radujem se,čast mi je..naravno, ono što nas održava u ljubavi prema poeziji nije njeno svođenje na poente, ideje, zaključke, inače bi sva priča o djetetu u nama mogla najljepše završiti Frojdovom prelijepom izrekom da je dijete otac čovjeka ili Pikasovom da se sve vrijeme trudio naučiti da crta kao dijete..hoću reći kako mislim da je poezija ,,sakrivena" u svjetlu igračaka koje zasvijetle u pijesku dok roda umire, u kapacitetu čitatelja da u kontekstu barbara koji (opet u kontekstu pjesničkog sučeljenja sa smrću,poviješću..) u krvavim čizmama vode ljubav, u kontekstu mačke koja ubija krticu nedaleko od pijeska u kojemu se dijete igra, da u tom kontekstu sagleda smrt i sve to kao presipanje vremena iz jedne plastične kantice u drugu a sve to pod svjetlom pitanja hoće li gledanjem dugim saznati njihova prava imena(barabara, krtice, mačke, pjesnika i svega ostalog) da ne govorim o slonu koji odlazeći u šumu svirne(kao plastična igračka na koju smo nehotice nagazili ili je od dragosti previše stisli uz grudi)..volio bih kad bi neko uz pjesmu napisao:bez veze je ali ima nekog ritma i još mi svijetle one igračke u pijesku..ili kod pjesme Balada o zvjerskoj samoći da kaže:u prvom dijelu pjesme gdje se pametuje ritam je težak i spor i onda u dijelu gdje pjesma duboko silazi u čovjeka,dijete i igru postaje lepršav,pjesma je dobra što neko eto ima i tako ozbiljnu doduše nenaplativu namjeru da se na taj samozatajan i teško vidljiv način bavi ritmom pjesme koji je zapravo njeno bilo i tako,sve u svemu poezija je u sitnicama gdje je pjesnik, svaki od nas poput djeteta ostavljenog da se samo igra u pijesku

Tako je.

KIA

Tvoju poeziju zato volim: što se na nepodnošljivo lak način "igraš" prvo s detetom u sebi, pa s svim ostalim "detetima" (nije slučajna govorna mana...), što (u)činiš čarobnim sve čega se takneš ili pogledaš. Na prvi pogled, na prvo čitanje, tvoje pesme (gotovo sve...a mnooooge sam sa neskrivenim i ogromnim zadovoljstvom ičitavala i čitam) deluju tako da se uvek (i uvek) zapitam: kako li se seti samo? pa tek onda ulazim u njihove dubine...u njihovu veličinu i značaj. Tako, onu beskrajno lepu, a kratku pesmu o krađi šahtova i zvezdama... ili o romskom usudu i slici kako tabanima dodiruju nebo...i da ne nabrajam dalje :) jer bi svaka bila primer za sebe...ne mogu izbiti iz glave. Zapravo, tvoji snaga i veličina nisu u tome što si se SETIO, nego što OSEĆAŠ. 

Pozdrav dragom Mensuru s radošću zbog privilegije da mogu da ga čitam. I uživam.

Jagoda

Pozdrav svim srcem Tebi Jagoda, uz svaku Tvoju pjesmu i svaki Tvoj predivni, plemeniti komentar naprosto zanijemim od sreće, prije svega sretan što pod ovim našim nebom živi i stvara jedna takva Pjesnikinja, što postoje ljudi zbog kojih je poezija naprosto osuđena na Ljepotu, Glazbu i Ljudskost, moje najiskrenije poštovanje, zahvalnost i divljenje

Iščemo navdih in z neznosno dolgim opazovanjem hočemo priti stvarem do bistva, to odrasli (pesniki) znamo. In otrok, presipati čas, medtem ko rastejo letnice v deblu. Res, včasih (tebi se večkrat to zgodi) pa vendarle zajamemo otroški pogled na svet - in taka pesem seže posebej globoko, ker se dotika otrok v bralcih. Čestitke,

Ana

hvala Ana, hvala za uvijek istinski plemenito čitanje i predivne komentare, hvala svima, čast mi je i radost