hrbatom neba odvajam
u slojevima odumirući
suvišak sebe same
što se tamni oduvijek

čujem udaranje bubnjeva
dolazi odnekud iz dubine
rascjepa s tamne strane
istrošenog mjeseca

obznanjuje
tam tamom rasulo
ozorenog drhtaja
iz žrtvenika čulnosti

do bola bolom
prevarenih
kroz predaju
vjerovanjem
kako je bezvrijedno
nešto što dodiruje
ništa baš ništa
što nije isto

i nigdje je negdje
gdje se ne bismo
dovoljno susreli
da smo se
slučajem kojim
u osekama
od snova samih
prepoznali