Stojim na vagi, digitalnoj, jezivo preciznoj.

Mjeri iza zareza. Žena u prolazu kaže mi:

Dijeta,  dijeta!, i ne čeka da čuje kad odgovorim

Čega?Pa ja pjesme pišem, zar postoji jača dijeta?

Ne gutam više ništa, samo kao krava preživam,

Uglavnom ispljunem, i to uvijek ono najteže.

 Presitio sam se okusa

I gledam-opet isti broj pokazuje kao i uvijek.

Osamdeset i pet kilograma i …I gdje mi je pjesma?

Jer eto, maloprije, ni pola sata nema kako je…

Izašla iz mene. I mogao bi se zakleti u vrijeme prostora

Da je bilo lakše. I meni i tijelu i njoj i svima nama.

Bilo je lakše za čitav roman u nastavcima, trilogiju zločina.

Skoro pa lakše za deset tomova ruske tragedije.

I još jedna kratka zbirka priča iz Južne Amerike pride.

I starca i more i sto godina i sam i sa svima skupa…

Sve je odnijela sa sobom kad je izašla. A evo…

Gledam u vagu, mjerim i…Ništa. Isti broj svakog dana.

Osamdeset i pet kilograma i ….I gdje mi je pjesma?

Gdje se izgubila ta lakoća poslije njenog stvaranja?

Ili samo umišljam brojeve slovima?

Tješim se kako je velikim. Velikim pjesnicima

Kad od njih se odlomi  neka velika pjesma. Pjesmetina.

Kako tek oni podnose nemjerljivost tako velikog

tjelesnog nedostatka?Ili se to ne mjeri gramima?

Možda centimetrima? Ženo, gdje mi je metar!?

Edin