pokazala mi je dvije plave kuće na kraju ulice
koje dosad nisam vidio
i ovo su moji podočnjaci, rekla
dok smo tako šetali gradom
stojeći i žmureći zagrljeni
mi smo naša djeca, rekla je
mi smo šareni leptiri na krajevima neba
krhkim i zgorenim u lokvanje
i reci da ćeš me ti uvijek čekati ovdje
na ovoj zelenoj rijeci
izmišljenoj da teče u jednome
stihu iz mojih pjesama
jer još mi niko nikada nije
od onih koji me ljubiše
pomilovao djecu
(iz pjesama zatečenih oko mojih očiju)
...
tamo gdje sad samo uboga i sama
njeka djeca u nova jutra
izljevaju njeno svjetlo
kao vodu iz svojih poplavljenih kuća
Poslano:
03. 03. 2013 ob 01:30
Spremenjeno:
03. 03. 2013 ob 09:18
Zelo globoka pesem, Mensur.
Te hiše, ki jih nihče ne vidi ...
Otroci, ki jih nihče ne sliši ...
In besede, tvoje, ki podirajo vse zidove.
KIA
hvala Klavdija, jako ste me obradovali svojim plemenitim čitanjem, velika mi je čast,Lp
Mensur
urednica
Poslano:
03. 03. 2013 ob 20:58
Spremenjeno:
04. 03. 2013 ob 08:04
Otroci pesnika so pesmi in pesem je hkrati njegova ljubezen in dom in prostor, kjer je vse mogoče - kjer se krhki metulji spreletavajo nad poplavami materialnega ... Prispodoba, lirična in nežna, ki seže do globin, čestitke,
Ana
hvala Ana, hvala za predivan komentar i plemenito čitanje, velika mi je čast i radost
Poslano:
28. 03. 2013 ob 09:52
Spremenjeno:
03. 04. 2013 ob 15:30
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Mensur Ćatić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!