Ti nisi čovjek bez zvijezde,
jer zanat ti je dao,
život ti je dao,
ministarstvo straha i kuću pored mora;
gdje je nebo modro, a šuma plava.
Ovo pišem u namjeri da budemo isti,
s okusom mora, sa okusom soli,
iako, ti nisi čovjek kao ja;
tvoje godine nisu više nježne.
O mladosti, gdje si, pitaš li se?
Možda negdje između
djevojke za jedan dan... i poslije Padove.
Nije ovo pjesma o šutnji, znaj,
niti pjesma izgubljene ljubavi.
Da sam rođen prije,
možda bi bili dva prijatelja
u dva ljubljanska dana.
Nemojmo se rastajati još,
molim te u ime ljubavi.
Nije ovo balada o smrti,
ovo je pjesma o životu,
moj kamarade;
ili možda tek igra života
u kojoj ti moram reći:
ti nisi čovjek bez zvijezde...
...i zato...
hvala ti,
Amigo! 

Kristian Svalina