Dragi moj, Brani-

mir                           

ne šuti više.

A ti? Tako dugo si šutio

dok sam ti slala narativne pjesme,

tugaljive šansone i balade, da sam

s ljepljivim, krutim rubom otposlanih

koverti izbrusila jezik do skalpelske reskosti,

pa se i ne usuđujem više usta otvoriti,

jer čim zinem, zareže, do amena zareže

da mi i kamen iz bubrega grk žuči ispljune

i ne da, jednostavno mi  ne da više

nit' da ljubim, nit' da kušam

što bih još ljubiti mogla,

samo tako, eto, šutim, jer moram,

jer mi se jezik, sav onako smolavo ljepljiv

prilijepio uz nebnicu međuzubnog prostora

i sad teško, doista teško suglasnike izgovaram.

Dvadeset godina, ljubljeni, s nebeskom manom

sam pokušavala prehraniti cvrkut u duši,

da nam sačuvam ljubav od  vremena

ubitačnog nevremena,

jer znala sam da će kroz ključanicu

i kroz pukotinu  praga i do tebe

i do Branimira stići.

Ne rekoh li ti, mili, da je s perom u ruci

odvagana  porcija riječi

tek pijuk pjesme,

alegorija nečega što i jeste i nije poezija,

nečega što je samo nalik

filigranskim grafitima

na hrapavoj strani nevidljivog zida

iza kojeg je dvadeset godina rasla gora

mojih otvorenih pisama

bez odgovora.

Tako dugo si šutio i Brani-

mir zajedno s tobom, da sam se i bez egzotike

vašeg dodira odavno već pretvorila u  zombija.

Voljela bih, ali ne znam

kako da te/vas dočekam, sva sam klonula

i samo tupo gledam

kako klizite po stvrdnutom ljepilu,

glatkom ledu,

klizite po istom onom krutom, oštrom rubu

sa gore mojih otvorenih pisama

bez odgovora.

I kako da te dočekam, kako da ti kažem: Brani-

mir ljubi sebe, a ti? Ljubiš li me? Ljubi me,

jer ne budemo li zajedno

ni Admiralu* neće biti lako,

kako će, koga će

moći uvjeriti da ljubav postoji,

da ljubav postoji!

*Admiral Mahić, bosanski pjesnik – pjesma: Barbara, ljubav postoji

breza