U blaženih strasti ludoj rici

oboje smo tako jezivo isti

- baš divlji i nedužno čisti -

u oblacima, na klimavom tlu, u vatrici.

Kristale suza drobeć' u šljunčarišta

među ptice ispuštamo smijeh i grom.

Mjehurići pjene smo na valu tom

i pješčana zrna s božjeg igrališta.

Uhodane staze napuštamo

i komedije, drame, burke, ples,

na vedrini mjesečne palimo krijes,

u cvijet radosti muku pretvaramo.

Isto smo tkivo. Stabala šuma gusta.

U paučinu micelij razvučen.

Kup godina smo u trenutak stučen.

Nedosanjana smo nebesa pusta.

Jure Drljepan (JUR)