Eno, salonke na balkonu obuvaju osja gnijezda.

Ne prestaju da plešu.

Ajaja! Od lepršave minice, sa i bez

grizenja nokata, kraj papaka

u predgrađu, vidiš, dokle sam došla.

XXXL trenerka me steže sa svih strana.

I zašto ti to pričam?

Jer ovakva, kakva sam, nikud nisam pristala.

I zato jer te volim, jer si moje najdraže, jer si

moje srce, moj dah, moja dušica, moja!

daleko više nego što sam ikad bila sva svoja

i jer hoću da ne budeš sama.

Gle, kolosalna dvorana je prepuna

ceremonijalnog sranja

i neko mora da te prati, pa ne samo duž mora.

Vidiš more, ah, kako dugo se živjeti može!

Još čujem Momu, ushićeno ponavlja:

peni se, ooo, peni se, oooooo, peni se, peni, peni se...

(tako,

upravo tako bih mogla

pet hiljada strana ispisati, a nijedne

hvale vrijedne ljubavne pjesme ne napisati).

Znaš, i on je govorio o Savi, o ušću

i Dunavu, jer je znao da ništa ne znam o Adi

Ciganliji, keltski singaliji, ni kako dugo žive

hrastovi, listopadi, livade i proplanci logorskih vatri.

Možeš li mi obećati da ćeš uz mene ostati?

Da se iskupim. Usnama da vratim lati ruža.

Da jezik izružim, ne bude li nježan i do trnja

golog otoka gdje sam najpitomija. Tu sam

među hridinama i omuškaračila. 

Bivak mi je pun uramljenih harpuna

sa ženskim suzama.

Ne sjećam se više kako se plače.

Reci mi, čuješ li u kamenoj pukotini more?

Žedno je sunčanog pljuska!

Što misliš da bi se desilo kad bih sad

dole u tamu bacila svjetiljku iz kristalne soli?

Bi li se streslo

kao što se i ja stresem kad napravim

buuuuuuuć?

Smjela bih se kladiti da nećemo ni pola kolobara izbrojati

prije nego što se s cvrkutom uguši.

Obiđi mi još koji put zjenice

i uvjeri me da nisam

samo zbog boja u kolobarima oko oka

prošla ispod duge.

breza