Južni jezik vremena

oduzima nevinost bijelom miru.

Škrtajućim tragovima po njegovoj pustinji

briše dašak nijansi beskraja,

bojeći ih u smeđu i zelenu.

Jesu li u blatu naši tragovi trajniji?

Plavookini kristali, pretopljeni u suze,

pužu u raspucane usne brazdi

koje spokojno srču svoj urođeni nečujni žubor.

Majka Zemlja već neznano koji put

svlači svoje bijelo vjenčano odijelo,

razgaljujući svoje bore i ćelavu glavu

milovanju svoga ljubavnika

koji ne stari.

Južni jezik vremena

i meni trga bijelu košulju na prsima,

taleći u njima crvenilo,

koje zajedno s krvavim obzorjem

topi ledene okove,

što ih za sobom ostaviše neki koraci

da ih gladne i prozeble vrane

u svojim ogromnim kljunovima

odnesu na nebesko ognjište,

gdje će ih vječno vrijeme

opet pohvatati u slatku pjenu

oblaka novih snova,

u koju će zagristi naša dječja ustašca.

Jure Drljepan (JUR)