Ko zvezda nad zibko
zaspalo v plevelu let
onemi in oslepi
ne obupuj
Če te nekoč ujame noč
s temi piščalmi iz prahu
zaspi, dež s snegom bo bobnel
veter z morja
Ne lazi proti oknu, kamen je
pogoltnil vrtnice plezalke
in pohodil materine sončnice
Pusti naše vidike, ne preučuj
več zvezd, gorsko oko na hribčku
Pusti pradede če pridejo
listati šum črnih oliv
To so njihove neprebrane knjige
nad zaraslim ognjiščem
Če nekoč zakoračiš po listopadnem
stopnišču večeri
me ne čakaj
neslišna nebeška mehanika
bo odmevala v prsih
Neviden bom, ne išči me
razen
če jugo grmi po zalivu
nihajoč bele kosti starih oljk
ki so jih zasledovali očetovi žulji
čakaj me
original:
Kad zvijezda nad zipkom
zaspalom u korovu godina
zanijemi i obnevidi
ne zdvajaj
Ako zanoćiš jednom
s tim sviralama od praha
spavaj, to dobovat će kiše snježne
vjetar s mora
Ne puzi ka prozoru, kamen je
progutao ruže penjačice
pregazio majčine suncokrete
Pusti naše vidike, ne proučavaj
više zvijezde, oko gorsko na brežuljku
Pusti pradjedove dođu li
listati šumor crnih maslina
To su njihove nepročitane knjige
nad zaraslim ognjištem
Zakoračiš li jednom listopadnim
stubama večeri
ne čekaj me
nečujna će nebeska mehanika
odjekivati u grudima
Nevidljiv bit ću, ne traži me
osim
ako jugo niz uvalu tutnji
njišući bijele kosti starih maslina
koje su slijedili očevi žuljevi
čekaj me
Komentiranje je zaprto!