Iza gaja, puteljkom, na kom je u njegovu djetinjstvu
 gola mjesečina razodijevala usnule vîle
 majka je, netom su mu pričali, svakoga uštapa slazila
 u srebrenu koprenu oslanjajuć se na čežnju, na sijede
 kose i molitvu za povratak sina

 
 šumorio je u noći usamljen jablan
 sablasno, kao jeka ratnog pokliča

 Kroz jame isplakanih očiju promicala tuga godina, tiha
 povorka ratnih pisama bez slovâ bez riječî
 crtajući joj pred očima njegove staze, smrtni škrgut zime

 
 Zvijezde mogu ostarjeti, snatrila je, u gorje uplesti sijede kose
 i u tišini umirati, blijedjeti kao uspomene
 ali – on će se vratiti. Doći će, snivala je obala
 njenih bdijenja, žeđ potrošenih godina. Doći će
 sa cvijetom procvalim u bezdnima i groblju topova
 Isplivat će iz krvavih kiša, iza žrvnja mrtvih proljeća
 U suncu će plamtjeti razbarušena kosa
 onako kako je nekoć nicala moja radost na svim obzorjima
 svijeta, govorila je, u kasni sat

 
 Nepomično kao stijena, na mjestu gdje je nekoć mjesečina
 bila gola i mirna nad pustinjom kao usnule vile
 njegova djetinjstva
 čekala je, pričali su, i srastala s vidikom, ostajući kip nade
 znamen ljubavi, molitva i čežnja. Majka
 u kasni sat

mirkopopovic