jutrom se budimo

što povraća sunce

na našu svjesnost

da smo se i ove noći

mimoišli u snovima

i onda se pitam,

čime otrovati naviku.

svaki dan ti pišem

ljubavno pismo

znaš, baš onako starinski

sa tintom umočenom u patetiku

i tako to,

ali se sjetim da si oslijepio

od podnevne ponoći,

da odbijaš sporazumjevanje

golim tijelom

i rječju

obučenoj u mekoću stiha,

pa se na kraju povlačim

u tebe

i ostajem tamo moleći vrijeme

da nam skrati kaznu

osuđenika

na doživotni dan.

Sandra Džananović