Nekada si vodila patuljaste planinare

preko visećih stijena na drugu stranu.

Poznavala si sve vrhove i udoline i zlatoroge.

Ponekad su ti odnijeli živež

koji su ti ostavili ljudi pri povratku na ovu stranu

a ponekad su pokrenuli lavine,

koje su čovječuljke zgnječile pod sobom.

Voljela si ih, pogotovo sićušnu novorođenčad.

Proricala  si im velike i junačke sudbine.

Zadnjemu, da će postati bogat

i da će ubiti zlatoroga

koji ima ključ od podzemnoga blaga.

Ni rogovi, ni stoglavi zmaj, ni triglavski cvijet

ne mogu ublažiti tvoje proročanstvo.

Kad su sestre čule za tvoje vilinske riječi,

rasrdile su se.

Optužile su te da si ubila

svetu životinju.

Pagani su bili tvoja obitelj, srce, štap.

Zamahnule su prema tebi i proklele te.

Na zapanjenom licu, koje se kamenilo,

osjetila si da postaješ vječna.

Svoje lice sad ne možeš obrisati.

Klinovi za penjanje zabadaju ti se

pod epitel skamenjenih obraza.

Dva alpinista, kao suze malena,

uspinju ti se po jagodičnoj kosti.

Jure Drljepan (JUR)