Sarajevo

ja sam tek pijanac koji ponekad drsko seže

u jamu tuđeg bola. pas sam samo koji ispod

lica rijeke traži trupla položena u šljunak:

za uštapa miljacka miriše poput moje krvi!

za puna mjeseca kuće su kao oči a stupovi drveća

kao zeleni minareti: i skoro na svakoj ljusci

noćne srebrnine ogledaju se lica izdahnutih

smrti i sivkaste arabeske jedne prolaznosti.

godinama prije iznad ilidže su uplakane zvijezde

vrištale u kostur neba, a sad je ponovno

spokojno i tiho: tek izvor bosne se vraća

u svoju raskošnu, samotnu starodavnost.

Trebinje

bile su žene koje nemaju imena a bile su

i grabljivice koje su zajedno s kamenjem

plakale u rupama noći: bili smo mjesečari,

umotani u razuzdane boje hercegovačkog neba.

bili smo tamo: učenici u vojsci bratstva i

jedinstva, crvene zvijeri, disciplinirano zlo:

krutim prstima smo brisali svoje sanjarije sa

besprijekornog metala vojničke mrtve prirode.

leotar šuti a trebišnjica mu bokove liže!

vratio sam se sa ženom kojoj sam dao ime

i s napjevima, koji su mi konačno pogasili

žeđ: iza mene je sve, ispred mene skoro ništa.

Mostar

kad ti po grlu klizne velika lozovača,

klokoćući netopir postaješ: svojoj dragani

se ulizuješ i nema te brige koja bi stigla

dalje od tvog potkožja. a s mosta još

uvijek skaču rodoljubi dok se neretvi

vehementno fućka zbog testosterona

u službi turizma. zelena je i tako tiha!

zato sam svojoj ženki na tom mostu

obećao vjernost. zato sam iz svoga

bunila izbrisao privid partizanke, koji

dopleše među ranjenike samo s naručjem

nemoćnih ptica i s buketom ljubičica.

život je parada na kojoj ćemo svi

istrunuti: od anđela do partizanki.

Jure Drljepan (JUR)