polumrtva točka u ogledalu  pjesnika

koji je izgubio kajdanku s notama

svih do tada ispisanih pjesama

kako se to moglo dogoditi? ta uvijek ju je imao uz sebe.

čuvao je , pazio, redovno u nju upisivao note svoga života,

nazirao ih i s ljubavlju  vezao u skladnu simfoniju.

onda se odjednom probudio bez svega. kao igračka nekog

neznanog vala koji ga je zgrabio i od nemila do nedraga nosio

svojom stihijom, dok nije  pao na dno.

izgubio je sve… sebe, svoje note i svoje pjesništvo.

jednoga dana iz polumrtve točke ogledala progovori glas

- kada jednom čuješ svoj vlastiti krik i postaneš sama njegova bol,

ne zaboravi da je to samo zato, da te ovdje na dnu čuje,

duboko u pijesku zakopana tvoja školjka, po čiji te je biser

ponio ovaj, samo prividno, nesretni val. samo bolom razmekšan 

možeš čuti pjesmu svoje duše i samo tada udružen s njom,

možeš ponovo pronaći svoju kajdanku  s novim notama

kalupi ubijaju mrtvim pogledom

a bjegovi živim nemirom

… dok i sami jednom ne postanu

kalupi s mrtvim pogledom.

vida