Ti ne pišeš poeziju.

Ti guliš mrkvu,

izrezuješ gnjile srčike luka

prije nego ga isjeckaš 

i produbljuješ krumpirove očice.

Zimi motaš krep papir u svitke i izrađuješ cvjetiće, 

staklene čašice bojiš da ih pretvoriš u stolne svjetiljke, 

za unučad pleteš lutke, napunjene vatom, 

s bujnom kosom i izvezenim osmjesima.

Moje pjesme slažeš u kutiju od cipela s niskom petom broj 41. 

Ponekad s poklopca obrišeš prah.

Uvečer prebireš  soju, grašak i grah. 

Moje pjesme nikada ne čitaš.

Listove na kojima su napisane slažeš u oblike

koji se priliježu rubovima kutije.

Tamo ih čuvaš kao salvetice

rijetkih boja i uzoraka

za obiteljski spomenar.

Moje pjesme ni ne trebaš čitati.

Ionako me poznaješ. Od rođenja.

Ponekad mi kažeš 

da si i ti pisala

dok si bila još mlada.

I ja starim.

Sve manje pišem a sve češće

gulim krumpire i brišem prašinu

s knjiga koje sam nekada pročitala.  

Jure Drljepan (JUR)