Naoko probuđena iz nesanice
sliku sebe nosim ovako:
podlijevom obojanu
tišinu lebdim

skrivajući pod jezikom
zadnju dozu nitroglicerina
(da sačuvam svemir
tragom izgubljenih mantri)
ponavljanjem tvrdim
bljesnooka

postajem eter nevinih očiju
i kolijevka strpljivosti
za koju sam predodređena
naizgled povratkom

ptica za sjevernu pustinju

Danja Đokić