prihvatih: kao suva zemlja

olinjala se noć. sipljiva,

iskašljala me u musavu šaku

jutra: vreme ujeda, vučjih besnila.

u žele oblaka presahla neba

umačem oči, podgojene prste misli,

želja: reka! reka mi treba. voda

zna pravo vreme: diže se, spušta jedna

pa druga, pa opet radnja prva. znam,

Ušće ne napušta teme. belih talasa

sevaju tragovi zuba: krv na gvozdenim

kolevkama. šlepovi gluvi umiru vezani

privescima lengera: blisko, tik

do bedara majki betonskih. ništa.

ni šapat, ni zvuk truba jerihonskih da sruše

bedeme tišina oko njih, zaspalih.

jagodanikacevic