Nisam ti mogao reči ništa

Onako u prolazu i na brzinu.

Nisam ja bio tu kad smo se sreli.

Nećeš vjerovati!

Već danima znam da ću te slučajno sresti,

I, nekako,  već te danima na svakom ćošku vidim.

Nekako – Tu si!, pa te ne mogu više ni očekivati.

Ali ne brini.

Doći ćeš opet.

Svejedno da li se ljutiš na mene ili ne.

Odljutiću te u sebi.

Možda i ne.

Volio sam krivu usnu tvoju kad se duriš.

Sad oprosti. Žurim! Znaš već: žena, djeca

I sve što se uz njih šlepa.

Sljedeći put, molim te, zvoni malo duže.

Ponekad tako navrate Asirci,

Vjerovatno si čula da su se vratili.

Otvorio bih ja njima,

Ničega  se više ne bojim.

Osim, možda, da tebe ne prepoznam u gomili .

Otvorio bih, ali znam da iza njih stoje

Sedam hiljada dječjih pogleda,

Prije sedam hiljada godina odbjeglih

Sa sedam hiljada dječjih očiju,

Sa nekog od žrtvenika nekom bogu nekog rata.

I znam da bi prepoznao nekog od naših dječaka,

Neku od naših djevojčica.

Bolje da ne otvaram,

Priča se da Asirce vide samo mrtvi.

Zato, sljedeći put, zvoni malo duže.

Ako se desi opet da otvorim  i da te ne prepoznam…,

Ništa…

Ništa ne brini.

Nisam bio tu!

Vratićeš se ti poslije ručka,

Kad djeca odu u školu.

Edin