Med besedami

že dolgo sedim
z obema rokama s seboj objeta
med vrsticami nedojemljivega molka
komaj dotikajoč zadnji zven
pozabljenega zvona v megli
kot noto svojega obupa iz koščka
Čajkovskega za orkester in čelo
(za svit nenavaden odsev
brezzvočnega zapisa iz prazačetka

no, vidiš
sploh ni bilo težko
kot si se bal
braneči resnico najbolj iskreno
si razdajal sebe)

...

skozi tišino platna
se pretakajoč

s svojimi očmi

(sem ti rekla)
sonce je vnelo obale
in poškropilo del neba
v katerem sem se jutrila
ko sem čakala
tisto vse ali nič
ko sem v vrelcu iskala sebe

čisto dovolj je za
neizročen izdih
iz peresa presenečene ptice
in žvižg nebes
v redko endemičnih jutrih
ko te nisem prepoznavala
skozi zaveso iz ozona

nad mojim obrazom
prozoren zrak
med besedami
kot ponižen znak
kako še pomnim

vso to luč
 

========================================

Međurječje

Odavno sjedim
objeručke zagrljena sobom
između redova vansagledive šutnje
jedva dotičući poslijednji otkucaj
zaboravljenog zvona u magli
kao notu očaja sebe iz dijela
Čajkovskog za orkestar i čelo
(za svanuće neobičan odraz
bezvučnog zapisa iz prapočetka

eto vidiš
uopće nije bilo teško
koliko si se bojao
braneći istinu najiskrenije
prinosio si sebe)

...

kroz tišinu platna
mojim očima
se prelijevajući

(rekla sam ti)
sunce je zapalilo obale
i poprskalo dio neba
u koje sam se sjutrila
dok sam čekala
ono sve ili ništa
u vrutku sebe tražeći

sasvim dovoljno za
neuručeni izdisaj
iz pera zatečene ptice
i žvižduk nebesa
u rijetko endemična jutra
kad te nisam prepoznavala
kroz zavjesu od ozona

nad mojim licem
prozirni zrak
među riječima
kao ponizni znak
kako sve to svijetlo
pamtim još