Na kraju nije ni važno.

Hodaćemo i bosi po orasima.

Držati se za ruke.

Ravnotežu održavati pomislima,

Da se između bola od eksera u ruci zabijenog

I trnja što lažima srca ograđuje,

Može ruža poroditi.

Sa laticama od soka osmjeha, bez oblizivanja.

Na hologramu praga,

Na kojem se stopalo skvrči pred dobrodošlicom.

A kad bol zaprijeti jaukom dlanovi osjete dlanove.

I ekser na ružin sok zamiriše.

I trnje procvjeta.

I jauk se u osmjeh odbjegne.

I više nije ni važno.

I da po orasima bosi hodamo.

Držeći se za ruke trpljenje nam postaje ponizno

Pred tajnom kojom bol trpimo.

Pred tajnom u kojoj osmjehom,

Dok se dlan u dlanu topi,

Kamenju travu prizivamo.

Da ozeleni holograme pragova.

Da nas škakilja po tabanima

Kad se ponizni pred bolom skvrčimo.

Edin