prošle su dvije godine

otkad je umrlo nebo

a ptice se zauvijek

utetovirale u crnu kožu 

noći su sada drukčije

osamljene kao otirač

na pragu zapuštenog jutra

zvijezde su malo sluzavije

a mjesec

možda malo mekši

nego inače

ni kava više ne miriše na proljeće

oči su šuplje

riječi brižno obrezane

neprespavane 

raskuštrane i neobrijane

kao mladi pupoljak nabubrene

samo prozor je sad brižnije počešljan

a njegovi podočnjaci napudrani umjetnom svjetlošću

dok svakoga dana iznova

odlazi na isti pogreb

Jure Drljepan (JUR)