(Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti,
ljuljo u oku šumski joj se put.
Iz žbunja vjetar razbarušen, pusti,
raznosio je zvonku sačmu svud.)

…..

Kao Jesenjinova Lisica

tražim kutak samoiscjeljujuće ugodnosti

za krvavu ranu puščane nepogrešivosti lovca.

Šepam. Otežana godinama sve teže

vučem svoje ranjeno tijelo kroz život.

Smrt kao vjerni pratilac njegovog lanca

tješi me onako kako to ona zna.

Tapšam je po ramenu kao prijatelja

i govorim joj kako još nije vrijeme

za njen završni obred.

Njena naglost u nedovršenim stvarima

za dušu nije zdrava. A ja volim svoju dušu. 

Ne želim iznevjeriti ljubav kojom

kroči sa mnom kroz ovaj život.

Zato želim otpustiti nepogrešivog lovca

i kao Feniks probuditi  se u pepelu

darovana novim životom.

….

(Ko baklja žuti rep u snijeg je pao,
i dah gnjiloće obuze je svu.
Inja i dima vonj se širit stao,
a krv je tiho kapala po tlu.)

/ stihovi ruskog  pjesnika Sergeja Jesenjina iz pjesme  „Lisica“/

vida